U svjetskoj književnosti postoje mnoga istaknuta djela koja nisu napisali „profesionalni“ književnici, već intelektualci drugih područja. Primjerice, Alisu
u zemlji čuda
napisao je Lewis Carroll, matematičar. I nobelovac Aleksandar Solženjicin također je diplomirao matematiku i fiziku. Mogli bismo dodati
i velemajstora Milana Vidmara, koji je bio inženjer elektrotehnike. No, Si parva licet componere magnis, ako je dopušteno maleno uspoređivati s velikim,
(jer Braum sigurno ne želi konkurirati nobelovcima) treba reći da ovi tekstovi Branka Brauma nisu tek zabavno i zanimljivo štivo vec imaju i literarnu vrijednost, iako im autor nije „književnikprofesionalac“ nego inženjer elektrotehnike. Tako i ovi predležeci tekstovi pokazuju da vrstan inženjer i uspješan poduzetnik ne mora nužno postati otuđen od života prirode kojom je okružen i koja mu je „na dohvat ruke“; da s prirodom može i nadalje ostati
„na ti“ te znati i htjeti njezine ljepote i čari prenijeti i drugima. Posebno, primjerice, tekst o Zagorju dovodi u sjećanje i Domjanića i Vidrića i Prpića,…
i može, dapače djelovati i „terapeutski“ u ovo naše prilično tužno i tmurno vrijeme kad smo se, nažalost, u mnogo čemu – čini se nepovratno – razočarali. Jer, eto, ima još uvijek lijepih i radosnih stvari i doživljaja u životu, kako god ga podosta toga zamračuje. Zabilješke putositnica nesuđenog lutalice zrcale doživljaje planinara, putnika, angažiranog intelektualca, šahista i filatelista koji pred čudima koja nas svakodnevno susreću ne prolazi zatvorenih očiju i zatvorena srca već iz njih čita poruku što ti doživljaji zrače svima onima koji „imaju oči da vide i uši da čuju“. A to nije mala stvar – jer ljepota, vrijednost i značenje pojedine stvari nije samo u njoj samoj, već, možda još i više, u duhu onoga koji je gleda, sluša, miriše, kuša, dira i prima njezina „zračenja“. Tko zna čitati tako da ne samo shvaća sadržaj napisanoga nego i njegovu poruku, naći će u Brankovim tekstovima ne samo poruku zdrave radosti nego i iskrenoga domoljublja, jer pravi domoljub nije onaj koji na sav glas viče „Ja sam domoljub“ nego je to onaj koji riječju i djelom „implicitno“ dokazuje koje su mu vrijednosti na srcu, koje voli i štuje i za koje je spreman podnijeti i odricanja.

U Zagrebu, 4. veljače 2005. godine

Vladimir Devidé

0 Responses to “O tekstovima – Devidé”



  1. Napiši komentar

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s





%d bloggers like this: